Poigravanje konceptom

Scenarist i redatelj te povremeni montažer Rian Johnson afirmirao se već dugometražnim prvijencem, vrlo uspjelom neonoarovskom triler-dramom Cigla nagrađenom na Sundanceu, da bi u zanimljivom križancu krimića i romantične komedije Braća Bloom učinio kvalitativni korak unatrag. Uslijedila je svježa i izvorna fantastična akcijska drama Looper, u kojoj se dotadašnji nezavisnjak Johnson spretno poigrao klasičnim žanrovskim motivom putovanja kroz vrijeme i susreta sa samim sobom, da bi tijekom proteklih pet godina neosporno darovit filmaš zabilježio tek režiju triju epizoda kultne serije Breaking Bad. Nije stoga čudno što je J. J. Abrams, ključni kreativni „motor“ nove trilogije Ratova zvijezda, za režiju njezine središnje i u tom smislu najnezahvalnije epizode odabrao upravo Johnsona, inventivnoga filmaša koji preferira žongliranje žanrovima i njihovim postulatima, koji se ne libi subverzije i izvrtanja kanona, koji kreira zanimljive likove i njihove međuodnose, koji je dovoljno energičan, ali zna i kad treba „stati na loptu“ te koji u svaki film unosi manje ili više izražen pečat osobnosti postupno se pretvarajući u pravog autora. Koliko god to u konkretnom slučaju bilo zahtjevno i teško, jer se u iznimno popularan i kultni serijal kakav su Ratovi zvijezda smije intervenirati u prilično ograničenoj mjeri, tako da se novine, promjene koncepta i moguća subverzija uvode vrlo oprezno i dozirano da bi u konačnici makar formalno sve ostalo isto te se obožavateljima dostavilo točno ono što očekuju, Johnson se odvažno upustio u riskantan posao. I polučio sasvim pristojan, neujednačen, ponešto predug, u središnjem dijelu dramski nefokusiran i ritmom oscilirajući, ali zabavan, šarmantan, u najvažnijim trenucima uvjerljivo emotivan, uzbudljivim akcijskim sekvencama garniran, zanimljivim novim likovima obogaćen, povremeno dosta (suptilno) duhovit, vrlo dobro glumljen, očekivano sjajno dizajniran i atraktivan te koliko je moguće subverzivan film.

I kad potkopava kanone Ratova zvijezda, primjerice u sekvenci u kojoj sugerirano glavni negativac Snoke antagonistu Kylou Renu podrugljivo prigovori da se ne može osloboditi sjene djeda Dartha Vadera jer po uzoru na njega nosi kacigu, na što je on skine i uništi te ostatak filma bude gologlav, ili recimo kad Kylo Ren posve neočekivano u jednoj od dramski najintenzivnijih sekvenci doslovce usred trilogije ubije Snokea, lišivši tako gledatelje makar i naznake objašnjenja njegova identiteta, prošlosti, konkretne funkcije i sličnih detalja, Johnson to radi pametno, promišljeno i obzirno. U kontekstu subverzije ključna je scena u kojoj Luke Skywalker svojoj učenici Rey (sasvim solidna Daisy Ridley) kaže da su se jediji u čitavom svom postojanju i djelovanju pokazali sasvim beskorisnima, jer se time izravno potkopava i ruši sama bit sage.

Dok je Sila se budi otvoreno igrala ponajviše na nostalgiju i njezino podgrijavanje, u tolikoj mjeri da su neke scene bile doslovne kopije onih iz izvorne trilogije, Posljednji jedi nostalgiju poštuje onoliko koliko se mora, bez izrazitijeg eksploatiranja i parazitiranja na njoj. Povratak Lukea i njegova sudbina, usporediva s pojavom i tretmanom Hana Sola u prethodnom filmu (što pak sugerira tragične sudbine svih nosivih likova iz izvorne trilogije), svakako titraju nostalgične žice, baš kao i pojavljivanje Yode te malog droida-vozila na glavnom brodu snaga zla Prvog reda predvođenih Renom (u odnosu na prethodni film znatno smireniji i uvjerljiviji Adam Driver) i generalom Huxom (vrlo dobar i blago autoironičan Domhnall Gleeson).

Sve navedeno ne znači da Posljednji jedi nije bez ozbiljnih problema, a oni se osim dojma o načetosti koncepta, što rezultira i zamjetnim zamorom, odnose ponajviše na gubljenje vremena na u cijelosti nezanimljiv odnos nekadašnjeg jurišnika Finna (većinom mlitav John Boyega), koji će u sebi ipak otkriti borca i akcijskog junaka, s odvažnom Rose Tico (Kelly Marie Tran). Šteta, ali najslabiji segment filma je onaj dijelom sniman u Dubrovniku, s kratkom scenom jurnjave Stradunom na nekakvim križancima deva i nojeva, a isto vrijedi i za čitav razvučen i neduhovit narativni odvojak s Finnom i Rose, tijekom kojeg oni upoznaju naizgled simpatična varalicu (Benicio Del Toro) koji kao lik biva (zasad?) brzo potrošen. Dok se Maz Kanata (neprepoznatljiva Lupita Nyong’o) suvišno i ničim opravdano, osim pretpostavljivim podsjećanjem gledatelja na lik, pojavljuje u kratkoj sceni, među novim likovima najzanimljivija je, najsvrhovitija i optimalno iskorištena podadmiralica Holdo (Laura Dern). I ovdje se slijedi trend prethodnika pa se uvode nove životinje i bića, poput Čuvara na planetu Ahch-To i pernatih Porga kao nekovrsnih side-kickova i varijacije Malaca savršene za prodaju filmskih suvenira.

Problematičnom može izgledati i dramaturška konstrukcija s tri do četiri završetka, točnije dramska klimaksa koji izgledaju poput cliffhanger-završetaka, ali se pokaže da to nisu, te se uzbuđenja nastave nizati na naporan način do odjavne špice. U završnici ne nedostaje patetike, no ona je srećom količinski podnošljiva i ublažena stoičkim likom Leie Organe (odlična pokojna Carrie Fisher), koja će se na neki način pojaviti i u nastavku, u već snimljenu materijalu. Ako ste i okorjeli obožavatelj franšize iliti warser, kao potpisnik ovog teksta, moguće je da vam svemirska saga o vječnoj borbi dobra i zla počne polako ići na živce i zamarati vas.